S obzirom na stanje države u kojoj živimo opstanak sporta i sportskih klubova nije moguć bez pomoći lokalne zajednice. Državu nažalost ne možemo mijenjati, ali sigurno možemo poboljšati stanje, bar što se tiče sporta.

Hrvati su u BiH zakinuti u svim segmentima, pa samim time i u sportu. Uzet ćemo primjer Mostara koji je savršeno ogledalo stanja u državi. Mislim da je i vrapcima na grani dosadila priča o sportskoj dvorani. Nitko se ne usuđuje reći da dvorane nema, jer nema konsenzusa među partnerima na vlasti. Zar nije jasno da jedna strana očajnički treba dvoranu za svoje klubove, dok drugoj to nije u interesu. Do konačnog rješenja građanima će se mazati oči radovima u rupi koja je trebala biti sportska dvorana još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su sredstva od dvorane preusmjerena da Sarajevo sanira minuse od Olimpijskih igara, a i danas je stanje slično,pa od novca koje hrvatske kompanije slijevaju u proračun, gradi se i sanira sve osim onoga što treba klijenteli tih kompanija.

Poseban priča je Sportski savez grada koji godinama sredstva iz proračuna po sistemu pola-pola usmjerava u klubove iz oba dijela grada. Činjenica što se netko bori u Europi, a netko drugi za opstanak, izgleda nikoga ne zabrinjava, pa ti isti klubovi dobivaju isti iznos novca. Javna je tajna i da su se neki klubovi osnivali samo da bi ušli u proračun pa bi se nakon dobivanja novca jednostavno ugasili. Na kraju balade o Savezu ne mogu, a da ne spomenem farsu o izboru najboljih sportaša grada. I tu na vidjelo dolazi ono pola-pola, pa se kategorije najboljih moraju dobro izbalansirati kako bi zadovoljile obje strane grada. To što je neko državni prvak, a netko lokalni djelatnik najmanje je važno. Ovo su očiti primjeri paralelizma u gradu koji koče sve projekte koji ne zadovoljavaju apetite obje strane grada. Ne trebam nakon svega reći tko je tu zakinut, dovoljno je otići u školsku sportsku dvoranu koju danas koriste prvo djeca iz osnovne škole, svi dvoranski sportski kolektivi, rekreativci, pjevači, pjesnici i sajamski izlagači. Osim što je pretijesna kako bi ugostila sve zainteresirane, naša dvorana je ovisno o godišnjem dobu i zračna banja. Ljeti je to sauna idealna za skidanje viška kilograma, dok je zimi to ledena dvorana kojoj nedostaju samo klizači ili hokejaši. Pošto ta dvorana ne treba objema stranama, para iz proračuna za grijanje i hlađenje jednostavno nema.

Na početku sam napisao da sport ne može opstati bez pomoći lokalne zajednice. Osim mrvica iz Saveza najveći dio sredstava za normalan rad klubova dolazi od sponzora. U ex državi se točno znalo koliko je tko morao izdvojiti za razvoj sporta. Država se promijenila, ali sve ostalo je ostalo isto. Klubovi koji ovdje egzistiraju ne bi opstali ni 24 sata da nemaju pomoći velikih kompanija koje dobro posluju. Zadnjih par godina globalna svjetska kriza dobro je došla većini kompanija da smanji ulaganja u sport, pa su proračuni klubova sve manji i manji.

Početak ove godine donio je našim klubovima neugodnu čestitku jedne od najvećih kompanija HT Mostar u kojoj se kaže da ova firma drastično smanjuje sponzorstva naših klubova. Ova odluka možda ne bi bila čudna da nisu poznati sa koliko je ova kompanija para u prošloj godini sponzorirala neke manifestacije koje nemaju ama baš nikakve veze sa klijentima ove kompanije. Podatak da je ova kompanija sa 700.000 KM sponzorira „Sarajevo film festival“ i sa više od 1.000. 000 KM Nogometnu reprezentaciju BiH ledi krv u žilama svakog korisnika njihovih usluga. Kada se uzme u obzir da su klijenti ove tvrtke 95% Hrvati, onda se sa pravom pitamo ima li nade za nas? Organizacije koncerata u Sarajevu i Tuzli ovu su kompaniju koštale mnogo više nego što ukupno sponzoriraju sve hrvatske sportske kolektive u BiH. Može li itko normalan zamisliti da BH Telekom uloži približno novca u Široki Brijeg ili Ljubuški ili da M-tel organizira i plati koncert Marka Perkovića u Tomislavgradu? Naravno da ne može, jer bi se u tom slučaju korisnici usluga gore navedenih kompanija podigli na noge pitajući zašto njihov novac ide za takvo nešto. Nažalost, ovdje je stanje kakvo jeste i opet po tko zna koji put Hrvati su izigrani. Jučer dvorana, danas Savez i sponzorski ugovori, sutra tko zna što nam stiže iz sarajevskih kućnih čarolija. Kraja nema niti se on nazire, hoće li će itko pokušati odgovoriti na ovakve malverzacije ostaje nejasno: Jedno je sigurno, novac običnog hrvatskog čovjeka klizi tamo gdje ni po kakvoj logici ne bi trebao. I sve dok je ovakvo stanje u društvu, nema nade ni za dvoranu, nema nade ni za vrhunske sportske rezultate i na koncu nema nade za nas, jer smo postali imuni na to što se oko nas događa.