Iako znam da sam pomalo dosadan sa svojim stalnim pisanjem o dvorani ipak neću prestati da pišem o tome dok ta dvorana ne ugleda svjetlo dana makar mi to bilo posljednje što ću vidjeti. Ne znam kako razmišljaju odgovorni za grad, ali ovo postaje sapunica kojoj se kraj ni ne nazire. Dok ta sapunica traje evo već dvadesetak i više godina, dvoranski sportovi stagniraju. Iako je Mostar poznat kao rasadnik vrhunskih sportaša, ali i grad za Guinisa jer uvjeti u kojima rade naši sportski kolektivi ravni su nuli.

 Ne znam kako bi netko u nekom normalnom, europskom gradu shvatio kada bi mu ispričali da imamo slučaj da naši klubovi dijele dvoranu za trening. Kako objasniti da naši klubovi u završnicama svojih liga moraju iseliti iz dvorane da bi parket prepustili melodijama ili nekom sajmu poljoprivrede? Dok se tako naši klubovi seljakaju od razno raznih prostora za treniranje i dok svoje domaće utakmice igraju kao gosti i dalje traju iskopi na mjestu predviđenom za dvoranu koji su započeti još u prošlom stoljeću.

 Ne bih se čudio da se odnekuda na tom platou iznenada pojavi netko tko će imati čvrste dokaze da je baš tu na tom mjestu u mostarskom naselju Centar 2 nova Troja ili neka piramida koju je davno prekrio zub vremena. To bi bio vjerujem valjan razlog da se obustavi gradnja još nezapočetih temelja Gradske dvorane, jer Bože moj na pragu smo velikog arheološkog otkrića koje će dovući u naše malo misto stotine tisuća turista. Dvorana može čekati, kada je mogla tolike godine može još nekoliko jer bitno je napuniti proračun, a novo svjetsko otkriće je idealna prilika za takvo nešto.

Punjenjem proračuna bit će više novca i za sport u gradu i ne sumnjamo da će to Sportski savez grada znati raspodijeliti po principu lapo-lapo. Dok se sve to ne desi ostaje nam čekati ili biti na čekanju kako to vole reći naši političari za sve ono za što ne mogu pronaći rješenje. Rješenja za dvoranu neće biti zadugo, jer kada se nije riješilo za vrijeme pristizanja ogromnih sredstava u grad, sada u vrijeme ekonomske krize i recesije to je nemoguća misija. Ovo nije zadnji vlak za još jedan vapaj prijatelja sporta za pokušaj da se potakne netko ili nešto da poradi na izgradnji dvorane, ovo je zadnji kupe u zadnjem vagonu vlaka koji prolazi putem kroz naše malo misto bez ikakvog voznog reda.

 Da budem iskren našim sportašima i ne treba Gradska dvorana sa 6000-7000 mjesta, jer realno to niti jedan sportski kolektiv ne bi bio u stanju napuniti gledateljima. Takva dvorana bi bila još jedan kamen spoticanja, jer bi se za njeno korištenje opet morao koristiti princip lapo-lapo. Isto vremena za treniranje imao bi neki klub iz najnižeg ranga kao recimo naš košarkaški klub koji se bori za najveći plasman u elitnom takmičenju. Sve dok u ovom gradu bude vrijedilo to nepisano pravilo lapo-lapo niti ćemo imati dvoranu, niti će sport krenuti naprijed.

 Nije davno bilo kako je dvorana na Bijelom Brijegu bila pretijesna da primi sve ljubitelje športa koji su uživali u majstorijama naših košarkaša i košarkašica, naših rukometaša i rukometašica, danas je to povijest. Tada nije vrijedio princip lapo-lapo, a još veća je povijest kada su počeli radovi na Gradskoj dvorani. Eto dragi arheolozi, dok se ne počnu temelji za novu dvoranu imate još malo vremena da pronađete svoj trenutak slave i da našem mistu donesete svjetsku slavu i da budemo grad gdje je pronađeno blago kralja Solomona ili u kojem je čuveni Trojanski konj odradio svoj zadatak . Ta će nam onda dvorana, ta znam ja gdje je trebala biti izgrađena.