Svjedoci smo ovih dana nezadovoljstva navijača Zrinjskog zbog eventualnih odlaska nekih nogometaša u redove izravnih konkurenata u borbi za izlazak u europska takmičenja. Koliko su ljudi i navijači ljuti zbog toga najbolje se vidi na Internet forumima i nekim facebook grupama gdje se okupljaju navijači jedinog mostarskog šampiona. Nezadovoljstvo je opravdano jer to nije ono što je najavljeno uoči sezone, niti će odlasci nogometaša ispuniti obećanja čelnika kluba koji su jasno rekli da je ambicija plasman u europu. Sam trener je rekao da se ambicije bitno mijenjaju odlascima nekih nogometaša, dok je rubrika dolasci i dalje prazna, bar što se tiče pravih pojačanja u pravom smislu riječi. Nažalost mi iz ove kože ne možemo, niti će nezadovoljstvo pomoći klubu. Svi mi, ili ogromna većina nas zaboravlja na onu parolu „Zrinjski to smo mi". Zrinjski nisu ni čelnici kluba niti igrači koji trenutno nose sveti dres. Oni su tu danas, možda i sutra, a već prekosutra su tko zna gdje. Svako ide svojim putem, ali kuda ide Zrinjski?

Ovo pitanje se ne odnosi samo na nogometni klub, nego i na ostale klubove iz obitelji. Mi smo ti koji nikada ne smijemo okrenuti klubu leđa, bez obzira na kojem se on mjestu se on nalazio, u kojoj ligi igrao i tko sjedi u njemu. To je zalog koji su nam ostavili naši preci koji su 45 godina zabrane čuvali uspomene na svoj Zrinjski , a onda su ga kada je došlo vrijeme ponovo podigli iz pepela i načinili od njega jedan od najuspješnijih klubova na ovim prostorima. Pisao sam o tome više puta, pa ću evo i sada. Pitate li se gdje su oni šminkeri koji su paradirali gradom u novim dresovima sa lentom kada su se slavile titule prvaka i osvajanje kupa? Gdje su i koliko su oni tada, a koliko danas vole Zrinjski? Odgovor nije težak, jer i ono malo dijete zna da su tada bili na stadionu zbog nekog interesa, a kako danas nema interesa lakovjernima pune glavu pričama poluistinama i nagađanjima.

Mi smo ti koji ne smijemo ostaviti Zrinjski, niti sada niti ikada u budućnosti. Nekome je interes da ne bude Zrinjskog i radi na tome da se to ostvari, ali smo mi ti koji to moramo onemogućiti. Mi smo okrenuli leđa košarkašima Zrinjskog koji su danas možda i u najgorem položaju od osnivanja. Dvorana koja je prije samo par godina bila prepuna, danas zjapi prazna bez obzira na ime protivnika koji tu dolazi. Nekada su protivnici naših košarkaša skidali gaće na ulazu u Mostar, danas tu dolaze na izlet jer smo im mi to dopustili. Mi smo okrenuli leđa klubu iz naše obitelji, i šuplje su  priče koje se plasiraju o stranim igračima i dvorani.

U rukometnom klubu ili klubovima igraju većinom naša djeca ponikla u našim klubovima, ali i na njihovim utakmicama se gledatelji mogu nabrojati na prste. I njima smo mi okrenuli leđa, jer danas je izgleda najteže izdvojiti par sati tjedno pa otići podržati neki klub iz naše obitelji. Puno je lakše zauzeti neki stol na špici, te tamo biti i trener, i sportski direktor, ali i psiholog koji zna što su nam danas stadion i dvorana prazni.

Stanje se neće popraviti samo od sebe, i jedino navijači i iskreni prijatelji Zrinjskog mogu pomoći da sve bude kao ranije. Pogledajmo prvo što smo mi pojedinačno učinili za ime i športsku obitelj Zrinjski, pa tek onda saslušajmo što nam drugi govore.  Mi smo tu, Zrinjski je tu, sve ostalo je prolazno. Za par mjeseci ili godina nećemo imati pojma da su u Zrinjskom bili neki koji su danas tu, kao što ne znamo tko je bio tu prije desetak godina. Povijest pamti rezultate i ljude koji su sa uspjehom igrali i vodili klub, a navijači su svakako veliki dio te povijesti.

Za one koji to ne znaju neka upamte da je Zrinjski simbol ovoga grada i simbol jednoga naroda koji je danas upravo kao i klub u možda i u najtežem položaju u novijoj povijesti. Lomili su nas evo čitavo stoljeće, ali nas nisu uspjeli slomiti upravo zbog navijača koji nisu dozvolili da zatru slavno i sveto ime.

Valja mi se još prisjetiti jedne stvari. To su riječi Jadrana Ćele Topića kojima se obratio navijačima na osnivačkoj skupštini Udruge prijatelja: Čuvajte Zrinjski, samo nam je on još ostao.

Samo nam je Zrinjski ostao i ne dozvolimo da ga drugi predstavlja i blati. Zrinjski to smo mi, i sa nama će naši Plemići i Plemkinje opet širiti slavu imena i dresa svetog sa lentom svuda po svijetu. I na kraju svim navijačima, simpatizerima i sportašima iz slavne športske obitelji Zrinjski želim puno sreće u Novoj godini.

Zrinjski to smo mi...